NAŠA DJECA 

U većini slučajeva ne dopuštamo da djeca sama  izaberu za šta će se školovati. Od osnovne škole prenosimo na njih svoja ogorčenja i loša iskustva poslom sa opravdanjem da im želimo najbolje. U srednjoj su već 'nafilovani' gdje je nerad i  dobra zarada.

Navode se primjeri iz rodbine i komšiluka da potkrijepe tvrdnje. Zemlja ratara,šumara,stočara 

i voćara 'izbacuje' ekonomiste kao na traci. Cilj je 'tašna, mašna, auto'.Pored tog principa postoji i onaj drugi: završi ono sto će ti valjati 'vani'.

Podržavamo sopstvenu djecu da napuste porodicu,grad i nadamo se  finansijskoj pomoći u starosti.

A zajednica?

Što bi o njoj razmišljali kad rodjenu djecu ( sve sa unucima) puštamo u krilo strancima? Naša djeca postaju državljani druge zemlje , a unuci govore strani jezik. Ostavljaju stanove, često i posao i hrle u bolje. Postaju podstanari, jedu brzu i nekvalitetnu hranu, rade ono što ovdje ne bi ( čast izuzecima), malo odmaraju. Čak se prihvate i dva posla samo da namaknu zamišljenu zaradu.Rade iscrpljujuće, a onda dolaze na odmor trčeći od frizera do zubara, od kozmetičara do ljekara. I kažu da izvrsno zaradjuju. Čak se bake i deke iz bivše domovine potežu za čuvanje unuka, toliko im je dobro. Unuci zbunjeni;  jedno ih uče u školi - drugo kod kuće. Otudjeni , prerano samostalni, ne razumiju ni roditelje ni drugare. 

A godine prolaze...

Neće novac  nadomjestiti ni zdravlje, ni mladost,ni nostalgiju.Vrijeme je za brzo budjenje. Vrijeme je da se svi borimo da djeca ne odlaze. Pustimo ih da budu moleri,frizeri,kuvari... Samo radom koji volimo stičemo zadovoljstvo. Čemu privatni fakultet ako će neko biti konobar ili trgovac? Ispunjavanjem nekih naših zabluda ( često i snobovskih)  loše utičemo na djecu.Bolje da ih učimo da vole  svoju porodicu, da vole svoj posao, da vole svoju zemlju. 

Eee, a da li je mi volimo?